Sunday, March 30, 2008

Ličnost je tekuća društvena objava duše ucelo

(1.4.3.14.) Ličnost

Kada opisuješ ljubav, veštinu, znanje i maštu pojedinca, to jest ono što je govor uobličio u njegovom (duhovnom) pamćenju, onda uglavnom opisuješ objavljena svojstva i sposobnosti pojedinačne duše, a kada opisuješ ono što je duši pojedinca zajedničko s dušama njegovih bližnjih, kad ga ucelo porediš s drugima, onda, pre svega, opisuješ njegovu ličnost.
Ličnost je tekuća društvena objava duše ucelo. U njoj duša objavljuje ono čime pojedinac učestvuje u oblikovanju društvenih odnosa. Njom se stvaraju onoliko bogati društveni odnosi koliko je društvo povratno razvilo ličnosti svojih pojedinaca.
Svetu se duša objavljuje stvaranjem svojstvene stvarnosti, a bližnjima se ličnost objavljuje ostvarenjem svojstvenih društvenih odnosa, Duša se objavljuje sobom stvorenom stvarnošću, a ličnost sobom stvorenim društvenim odnosima. Ličnost je deo duše kao što je društvo deo ukupne stvarnosti. Stvarnosti ne bi moglo da bude da nije podruštvljena, to jest da nije stvarana u zajednici bližnjih. Zauzvrat ni društva ne bi moglo da bude da nije postvareno, to jest da međusobni odnosi bližnjih nisu uređeni po onim istim pravilima, po kojima se postvaruje i priroda. Kao što je ukupna duša slika u ogledalu ukupnog sveta koji joj je suprotstavljen, tako je i ličnost slika u ogledalu ukupnog, njoj dostupnog i suprotstavljenog društva. Jedno se u drugo povratno pretače, jedno se drugim uzajamno stvara. U savremenoj ličnosti se sadrži sve što njoj dostupno savremeno društvo može sobom da objavi - i obratno!
Bilo da posmatraš neko posebno svojstvo duše, bilo neko njeno posebno delo, uvek dušu vidiš ucelo. Duša je cela, nedeljiva u svakom svom pojedinačnom svojstvu (ljubavi, pamćenju, veštini, znanju ili mašti), a isto tako i u svakom svom pojedinačnom delu, uvidu, zamisli, pričinu ili iznedrenom čudu. Isto je tako i ličnost cela i nedeljiva u svakom svom trenutnom (društvenom) stavu, u svakoj svojoj srazmerno trajnoj (društvenoj) ulozi, to jest u svakom ostvarenom društvenom odnosu.
Objavljena ličnost je skup ostvarenih društvenih uloga, a pojedinačna uloga je srazmerno trajan skup zauzetih društvenih stavova. Prema tome, kad muž svesno opali šamar svojoj ženi, on izvršenim delom otelotvoruje pre svega svoj tekući bračni odnos, koji se ogleda u njegovom omalovažavajućem stavu prema supruzi, kroz taj stav ogleda se i njegova srazmerno trajna uloga osionog supruga, a kroz nju i svo bogatstvo (to jest siromaštvo) njegove ličnosti.

U svakom pojedinačnom stavu objavljuju se sva duševna svojstva pojedinca, sva njegova ljubav, pamćenje, veština, znanje ili mašta, dakle - sva njegova spremnost da svesno raspravlja u zatečenim okolnostima. Na primer, u nepoštenom stavu lopova prema svojini bližnjega, sadrži se: nedostatak ljubavi prema dobru, razvijena veština u prisvajanju tuđeg, bogatstvo znanja i mašte u zamišljanju postupaka po kojima će da se izvede, svesna odluka da se obavi krađa - i tako dalje. U njegovom lopovskom stavu je trenutno cela njegova duša otelotvorena u izvršenoj krađi. Na sličan način se duša ucelo ogleda i u svakom drugom pojedinačnom stavu pojedinca:
- u poštovanju ili nepoštovanju ličnosti bližnjega, svejedno da li je on predak ili potomak, član porodice ili sused, saradnik ili protivnik, to jest, svejedno u kojoj je on društvenoj ulozi;
- u uvažavanju (ili neuvažavanju) tuđih potreba, želja i zahteva, izraženih u tuđim stavovima;
- u spremnosti na žrtvu, izraženoj u darivanju,
dakle, u ostvarenju lepog, dobrog ili svetog u tekućim društvenim odnosima kroz zauzeti društveni stav. Ali, u pojedinačnom stavu se ne objavljuje samo ono što pojedinca podstiče na određenu društvenu delatnost, ne izražava se samo njegova ljubav, već i sva raspoloživa veština, znanje i mašta. Ništa nisi više od onoga što objavljuješ trenutno zauzetim stavom, jer zauzimanjem stavova stvaraš svoju stvarnost, oblikuješ društvene odnose i porađaš sopstvenu vrednost. Bogatstvom sopstvenih stavova izražavaš bogatstvo tobom stvorene stvarnosti, tobom oblikovanih društvenih odnosa i tobom postignute vrednosti. Ti si ucelo u svakom svom, pa i nejbeznačajnijem stavu.
Svoje stavove objavljuješ ili (1) u sukobu s prirodom, ili (2) u sukobu s bližnjima.
(1) Stav koji svesno biće zauzima prema prirodi je najpre istraživačko-napadački. U tom je stavu obuhvaćeno sve čime priručnu prirodu pretačeš u sopstvenu stvarnost. Prirodu ne stvaramo, već je u sudaru razaramo onako kako to čine i sva telesna bića, što smo i mi. Stvaramo stvarnost u koju pretačemo zatečenu prirodu istraživačko napadačkim stavom prema njoj. Stvarnost nam je štit kojim se štitimo od još nepostvarene prirode, a istovremeno nam je i ono od priručne prirode, što smo pretvorili u sopstveno potrošno dobro. Razume se, stav društveno zrelog bića prema prirodi sadržaće u sebi i odustajanje od suludo razarajuće prekomerne potrošnje koja preti da ga liši onog štita, bez koga ne može da opstane ni u čistoj, a kamoli u suludom potrošnjom zagađenoj prirodi. Stvarnost stvaramo radi koristi, ali je neodmerenim istraživačko-napadačkim stavom možemo povratno da učinimo i štetnom.
Uporedo s tim stavom stoji stav izbegavanja prirodne opasnosti. Prirodu razaramo, a zauzvrat i ona nas razara. Kad preti da nas u uzajamnom razaranju nadjača, mi je izbegavamo. Priručnu prirodu, dakle, ili pretačemo u potrošno dobro, ili od nje bežimo. I jedno i drugo činimo zauzimanjem odgovarajućeg (istraživačko-napadačkog ili izbegavajućeg) stava.
Stav, koji pojedinac zauzima prema prirodi je obavezno društveni stav, oblikovan u zajednici s bližnjima. Sukobljavanje s prirodom bez društveno uobličenog stava je samo neposredna gola telesna borba. Bez njega ne bismo raspolagali nikakvom stvarnošću, ostali bismo potopljeni u životinjsko carstvo.
(2) Isto je tako nužno dvojak i stav međusobno sukobljenih svesnih bića: - ili od bližnjega zahtevaš da udovolji nekoj tvojoj potrebi i želji, ili pristaješ da postupiš po njegovom zahtevu. Osnov svakog međusobnog sukoba dva svesna bića je (s jedne strane) u zahtevu jednoga da se udovolji njegovim potrebama i željama i (s druge strane) u pristanku ili nepristanku drugoga da postupi po tom zahtevu. Ta dva međusobno suprotstavljena stava čine osnov svih društvenih odnosa, koji su nužno odnos povratno pretačućeg gospodarenja-robovanja. U društvenim sukobima čas si gospodar, čas rob. Imaš onakve društvene odnose, kakvi su ti zahtevi i koliko pristaješ ili ne pristaješ na tuđe zahteve. Razume se, ovde stav društveno zrelog svesnog bića takođe sadrži ocenjivanje opravdanosti sopstvenih zahteva i istovremeno uvažavanje opravdanih zahteva bližnjeg. Društveno zreli pojedinac nije isključivo ni gospodar, ni rob, jer nijedan od njih nije nezavisan od onog drugog, nije slobodan. Zreli pojedinci su u zadovoljavanju svojih potreba i želja ravnopravni saradnici po slobodnoj odluci. Objedinjujući sukobljene stavove stav saradnje označava društvenu zrelost. Zrelo društvo čine pojedinci koji u zadovoljavanju svojih potreba i želja nisu ni gospodari, ni robovi, već saradnici. Onoliko si zrela ličnost koliko u sebi uspeš da razviješ stav saradništva.

Iako se stavovi mogu da svedu na nekoliko vrsta (na istraživačko-napadačke ili izbegavajuće, na stvaralačke ili potrošačke, na gospodareće ili robujuće, ili i na saradničke), razlike pojedinačnih stavova unutar iste vrste su nepregledne. Svaki je pojedinac na svoj poseban način istraživač ili begunac, potrošač ili stvaralac, gospodar ili rob, konačno i saradnik. Taj njegov lični način zauzimanja stava čini njegovu ličnost osobenom, samo njemu svojstvenom i neponovljivo različitom od ličnosti bilo kog drugog pojedinca. Pojedinac je isključivi tvorac i vlasnik sopstvenih, samo njemu svojstvenih, ličnih stavova, dakle - tvorac i vlasnik sopstvene ličnosti. Ličnost mu je najsopstvenije, najvlastitije životno delo. Sadržaje svojih stavova preuzimaće iz priručne prirode ili će ih pozajmljivati iz dostupne baštine, ali će i jedne i druge isključivo sobom, na sebi svojstven način, slobodno (to jest lično) uređivati u dovršene celine. Za ono što mu je ličnost, niko drugi ne snosi odgovornost, osim njega. Inače, zašto bismo je nazivali njegovom ličnošću?
Pojedince, dakle, razlikujemo po tome što u sudaru s prirodom zauzimaju pretežno napadački ili izbegavajući, potrošački ili stvaralački stav, a u sukobu s bližnjima gospodareći, robujući ili saradnički. Kada trajno zauzima neki od tih stavova u (srazmerno) različitim okolnostima, onda tu njegovu osobinu nazivamo odlikom. Pojedinac se odlikuje (srazmerno) trajnim napadačko- istraživačkim ili izbegavajućim stavom - i tako dalje. Skup njegovih odlika na srazmerno trajan način razlikuje njegovu ličnost od ličnosti drugog pojedinca. Na svoj poseban način on je pretežno napadač ili begunac, potrošač ili tvorac, gospodar, rob ili saradnik kroz čitav niz zauzetih stavova.
Ipak sve to nije tako prosto, kako je ovde rečeno. Odlike su veoma složene osobine ličnosti, koje se u različitih pojedinaca razlikuju različitim crtama. U svom napadačko-istraživačkom stavu pojedinac može svoju delatnost srazmerno trajno da usmeri pretežno na spoljni ili pretežno na svoj unutrašnji (duhovni) svet, dakle, da bude pretežno delotvoran ili pretežno zamišljen. Osim toga, napadač je hitar ili trom, uporan ili kolebljiv, znalac ili neznalica, vešt ili nespretan, maštovit ili sračunat, a da ne pominjemo da u svemu tome može da bude lep ili ružan, dobar ili zao i tako dalje - u nedogled! Sve to možemo da obrnemo pa da pojedince sa sličnim crtama razlikujemo po različitim odlikama, na primer, maštovite pojedince da razlikujemo kao napadače ili begunce, gospodare ili robove. Kako ćemo i koliko podrobno da opisujemo odlike i crte pojedinačne ličnosti zavisi od svrhe opisa. Kada se dovoljno postigne željena svrha treba se (mudro) zaustaviti u opisivanju.
Osim što je svaka od tih odlika (pa i njene crte) u sebi veoma složena, one se u bitno promenjenim okolnostima još i menjaju, razvijajući se, pretačući se u sopstvenu suprotnost. U trajno promenjenim okolnostima (srazmerno) trajni napadač postaje (srazmerno) trajni begunac - i obratno. Bogatije iskustvo naučiće ga da se ne iscrpljuje bezuspešnim napadima ili da ne izbegava (srazmerno) beznačajne opasnosti. I tako dalje.
Opisom crta ličnosti, koje pojedinac objavljuje u trenutno zauzetom stavu, predočavamo sebi njegovu neponovljivu raznovrsnost, a opisom njegovih odlika predočavamo sebi ono što se u njegovim stavovima trajno ponavlja. Poznavanje crta njegove ličnosti omogućava nam da shvatimo složenost njegovog vladanja u posmatranom razdoblju, a poznavanje odlika omogućava nam da dovoljno pouzdano i valjano predviđamo njegovo vladanje u sličnim okolnostima. Ali - i crte i odlike su mu ona usvojena pravila jezičke delatnosti, po kojima on u stavu prema prirodi ovu postvaruje, a u stavu prema bližnjima podruštvljuje (to jest raspravlja) svoj sukob s njima. Zbog toga što su to ista pravila, crte čas opisujemo kao odlike, čas obratno, kako nam kad treba. Mudrost nam nalaže pun oprez i brižljiv nadzor nad svakim takvim obrtom u opisivanju.

Razvijeno društvo od svojih pojedinaca zahteva da s bližnjima igraju određene uloge. Kad neka uloga dovoljno dugo traje, ona postaje svojstvo ličnosti pojedinca. Izgleda da je najranija društvena uloga roditeljska. Najpre uloga majke određuje uloge potomcima. Kasnije se razvijaju sve složenije društvene uloge ostalih članova porodice. Društveni se odnosi razvijaju nametanjem novih, bogatijih i složenijih društvenih uloga. U tome učestvuju čak i umrli preci. U razvijenijem društvu se rađaju i društvene uloge, nastale podelom rada. Razvijena uloga određuje pojedincu društveni položaj - i obratno!
U savremenom društvu sopstvenu društvenu ulogu ili stvaramo ili prihvatamo nametnutu, najčešće oboje u isti mah. Pošto trajno usvojena uloga postaje svojstvo ličnosti, u sebi i ličnostima bližnjih nalazimo svojstva roditelja, supružnika, potomaka, učitelja, učenika, protivnika, saradnika - i tako dalje. U svim tim ulogama bivamo nadahnuti pesnici, marljivi naučnici, maštoviti vrači, (to jest stvaraoci baštine) ili verski učitelji (to jest potrošači baštinjenih društvenih dobara).
Prihvatanje uobličenih društvenih uloga omogućava pojedincu da nametnuto vrednovanje životnih uslova na korisne i štetne razvije u slobodno vrednovanje društvenih odnosa na lepe, dobre i svete, ili ružne, zle, svetogrdne. U društvenim ulogama se telesno trpljenje obogaćuje oduhovljenom ljubavlju, strpljenjem, a obrasci (telesnog) dejstvovanja postupcima jezički oduhovljenog delovanja. Onoliko društveno vrediš koliko uspešno s ljubavlju igraš prihvaćene društvene uloge.
Prihvaćenu trajnu ulogu izražavaš trenutno zauzetim stavom u kome objavljuješ crte i odlike sopstvene ličnosti. U roditeljskoj, supruzničkoj ili nekoj usko stručnoj ulozi si napadač ili begunac, stvaralac ili potrošač, gospodar, rob ili saradnik. U njoj kroz zauzeti stav objavljuješ svoju marljivost, nepokolebljivost, znanje, veštinu i maštu ili dosegnuti stepen društvene vrednosti i spremnost na žrtvu u raspravi. A svakom svojom ulogom ili stavom, svakom odlikom ili crtom ličnosti, svakim svojstvom i raspoloživom spsobnošću - ma kako da su usitnjeni posmatranjem - uvek sebe objavljuješ ucelo. Svo tvoje biće, sva tvoja ličnost, duša i telo ucelo se ogledaju čak i u tome kako se ušmkruješ u prisutnim (prirodnim i društvenim) okolnostima. Svako tvoje delo (ma koliko posmatranjem usitnjeno) obavezno te ucelo stavlja meni na dlan, a preko mene posredno i tebi. Dakle, pazi šta radiš!
U posmatranju objavljuju nam se stavovi, crte i odlike tuđe i sopstvene ličnosti. Ali, osim što bližnjega i sebe posmatramo, mi ga (takođe i sebe) još i vrednujemo.
Za društvenu vrednost pojedinca presudan je stepen razvijenosti njegove ljubavi. Vredi nam onako i onoliko (a i mi njemu takođe), kako i koliko je njegova ljubav zrela. Razvoj ljubavi teče od korisnog, preko lepog i dobrog ka svetom. Novorođenčetu je majka kao hranitelj najpre korisna, potom kao učitelj lepa. Razvijenija ljubav učiniće je žrtvenikom, na koji će ono sebe da prinosi, ili čak i svetinjom kojoj će da se posveti. Ako svoju ljubav ne razvije, majka će mu ostati samo muzara, a ono će u svojoj ličnosti ostati od životinje neodmaklo dojenče bez obzira na uzrast i postignute sposobnosti, to jest ostaće društveno bezvredni goli korisnik-potrošač koji ima ljudsko obličje, ali je bez suštinski ljudskog u sebi, bez dobrote je! Ono što mu se dešava u odnosima s majkom, dešavaće mu se i u odnosima prema ukupnoj baštini, posebno u odnosima s drugim bližnjima. Vredeće im onoliko koliko uspe da razvije svoju ljubav. Zauzvrat će i oni njemu isto toliko da vrede.
Vrednujući ljubavlju svoje društvene odnose i bližnje ujedno vrednuješ i sebe. Ali, ljubav nije samo merilo vrednosti. Ona je takođe i naručilac vladanja. Činiš ono što voliš da činiš. Zbog toga se u proučavanju razvoja ličnosti velika pažnja poklanja razvoju ljubavi. O njemu je u mnogim pesničkim i naučnim knjigama ispričano bezbroj priča. Svaki istraživač o njemu ima neku svoju priču. I ti imaš svoju. Ako raspolažeš spremnošću da o toj svojoj priči zrelo raspravljaš, ona nije ništa manje naučna od bilo koje druge.
Svako prisustvo bližnjega je sukob s njim. S njim si u sukobu samim tim što ti je prisutan, što ga vidiš, čuješ, dozivaš. U tom ga sukobu istovremeno i nerazlučivo posmatraš i voliš, a uz to hraniš, obogaćuješ ili i ozleđuješ. Posmatranjem ćeš njegovu ličnost da imenuješ, prepoznaješ, razumevaš, meriš, proveravaš i usklađuješ s onim što o ljudskoj ličnosti već znaš, to jest, upoznaćeš je kao nešto s čim se tvoja ličnost poistovećuje. Ljubavlju ga neposredno vrednuješ kao nešto tebi najsvojstvenije. U istom tom sukobu istovremeno i nerazlučivo to činiš i sa svojom ličnošću. Posmatranjem je razumevaš, meriš, proveravaš i usklađuješ, a ljubavlju je trpiš i vrednuješ, čineći ono što ti ona naručuje u tom istom sukobu s bližnjim. Ono što poznaješ i voliš u bližnjemu si ti, a ono što voliš i poznaješ u tebi jesu tvoji bližnji. Svoju ličnost razvijaš upoznajući tuđu, a tuđu znaš samo onoliko, koliko je tvoja razvijena. Razvijanjem sopstvene nauke o ličnosti razvijaš svoju ličnost - i obratno! Ni jedno ni drugo nikada nećeš moći da završiš.


sledi :

Sve to ucelo